SVETI KRIŠPIN IZ VITERBA

Petar Fioretti (Krišpin) rodio se u Viterbu u uličici Bortarone, 13. studenog 1668. Kršten je 15. istog mjeseca u crkvi svetog Ivana Krstitelja s imenom Petar. Njegov otac Ubaldo Fioretti oženio je Marziju, udovicu koja je iz prvog braka imala jednu kćer, bio je obrtnik i ubrzo je umro, ostavivši Petra kao siroče u najranijoj dobi i Marziju udovicu po drugi puta. Njegovo će mjesto preuzeti brat Franjo, po zanimanju obućar, koji mu je bio vrlo privržen i koji je nećaka upisao u isusovačku školu i potom ga primio kao zaposlenika u svojoj prodavaonici obuće.
Petar je obukao redovničko kapucinsko odijelo 22. srpnja 1693. na spomendan svete Magdalene, dobivši ime pod kojim je postao poznat u povijesti svetosti: Krišpin iz Viterba. Pošto je završio godinu kušnje, 22. srpnja 1694. premješten je u Tolfu, gdje ostaje gotovo tri godine, sve do travnja 1697. Otišavši u Rim, ondje se zadržao svega nekoliko mjeseci. Od 1697. pa sve do travnja 1703. boravio je u Albanu, odakle je otišao u Monterotondo. Tu je ostao neprekidno više od šest godina, sve do listopada 1709. Potom je otišao u Orvieto gdje je bio vrtlar sve do siječnja 1710., kada mu je povjerena služba sakupljača milostinje. Tako je započelo njegovih gotovo četrdeset godina života u Orvietu uz kraće boravke u Bassanu i Rimu
U biografskom presjeku fra Krišpina iz Viterba ostala bi neizmjerno velika praznima kad se ne bi spomenuli njegovi aforizmi: izreke, izričaji, osvrti ili usklici u kojima je on, kao pravi učitelj, znao sažeti ono najbitnije od svojih najdubljih uvjerenja i svojih osjećaja.
Ovdje ćemo citirati neke od njih, bez umišljenosti da ćemo biti potpuni ili da ćemo ih smjestiti u okvir konteksta u kojem su bile izrečene, jer bi to tražilo previše mjesta.
Često podižući oči prema nebu, fra Krišpin je klicao: «O, dobrote li Božje!» Ili, pozivajući da se divimo stvorenjima, govorio je: «Kako je veliki Bog, kako je veliki Bog!» Često je jecao: «O Gospode, zašto vas sav svijet ne poznaje i ne ljubi?»; i poticao je: »Ljubimo Boga jer On to zaslužuje»; «Ljubi Boga i nemoj griješiti, samo čini dobro i ostavi se ispraznih riječi»; trgovce upozorava: «Pripazite, ne varajte, jer Bog nas gleda». Nadalje: «Tko ne ljubi Boga taj je bezumnik»; «Tko ljubi Boga čistim srcem, živi sretno i zatim zadovoljan umire»; «Tko vrši volju Gospodnju, nikad mu se ništa zla ne događa».
U vrijeme velike gladi, ovako je poticao pouzdanje u Božju providnost: «U Boga stavi svoju nadu i imat ćeš svako obilje»; «Božja providnost mnogo više od nas misli na nas»; u istoj prigodi, onome koji je pitao kako misli priskrbiti potrebno za samostan, u kojem se obitelj povećala za sedam studenata, fra Krišpin je odgovorio «da nije o tome uopće razmišljao, već da je imao tri velika skrbnika», tj. Boga, Majku Božju i svetog Franju.
Kada bi začuo zvuk zvona koji poziva na molitvu, opraštao se riječima da «ga je zvao njegov Gospodin Bog»; a Franji Antunu iz Viterba izjavljuje: «Zemljače, sve što činimo, sve trebamo činiti za ljubav Božju… Ja ne bih podigao niti slamčicu ako to ne bi bilo Gospodinu na slavu»; u protivnom «bio bi mučenik đavla».

“Razveselio sam se kada sam čuo da si srcem prigrlio sveta načela koja nam je ostavio naš ljubljeni Gospodin u svetom evanđelju. Jer ondje, jednako kao i u razmišljanju o njegovoj volji i razmatranju njegova sveta života i Muke, koje je pouzdana škola da se ne zabludi i da se vrše svete kreposti, se nalazi siguran i pouzdan put kojim treba ići da se ispuni njegova sveta volja. I potrudi se koliko možeš, sa svoje strane, ostati radostan u Gospodinu.” sv. Krišpin iz Viterba

Vrlo su česte bile, na jeziku fra Krišpinu, «njegove svete izreke» o Majci Božjoj, koju je nazivao «moja Gospođa Majka»; «Tko štuje presvetu Mariju ne može se izgubiti»; «Tko ljubi Mariju, a vrijeđa Sina, njegova je ljubav lažna»; «Tko vrijeđa Sina ne ljubi Majku»; «Nije istinski štovatelj Marije onaj tko uvredama ozlovoljuje njezinog Božanskog Sina». Kada su ga poticali da moli Bogorodicu za teške slučajeve (redovito se tražilo čudo) on je govorio: «Dopustite mi malo da se porazgovorim sa svojom Gospođom Majkom, a onda se vratite»; ili: «Poslat ću pismenu zamolbu svojoj Gospođi Majci, a onda ćemo vidjeti njen odgovor».
Bodrio je često puta siromahe koji su dolazili na vrata, i govorio da će Bog obilno providjeti, «kada budemo držali otvorena dvoja vrata, to jest ona od kora za molitvu na veću slavu Božju, i ona od vratarnice na dobrobit siromašnih»; i još: «vrata uzdržavaju samostan».
Fra Krišpin je bio zahtjevan prema redovnicima, ali nije bio pesimista u pogledu Reda: smatrao je velikom milošću što može u njemu služiti Bogu. Susrevši nekog orvietskog dječaka, Jeronima, sina Magdalene Rosati, prorekao mu je da će postati kapucin, laskajući mu: «Bez kruha i bez vina, bratac fra Krišpina». Mladić posta fratar s imenom Hijacint iz Orvieta i umrije još kao klerik u Palestrini, s tek navršenom dvadeset i jednom godinom, 1749.
No tu je i čitav niz poučnih izreka za koje bi se reklo da su srodne po duhu naravi fra Krišpina. S njima se on veselo šalio na račun braće i nerijetko mučnih situacija, s neiscrpnim osjećajem za humor. Orvietskog ljekarnika Francesca Barbareschija, koji je patio od kostobolje, Krišpin je šaljivo pozvao «da uzme Ahilovo koplje, to jest štihaču, i da se pomuči malo u Krišpinovoj vili, nazivajući tako svoj mali vrt, u kojem je sijao salatu i sadio povrće za dobročinitelje». Bolan kao udarac bičem u lice bio je odgovor koji je dao jednom drugom čovjeku koji ga je molio da bude izliječen od iste bolesti: «Vas više muči kostobolja u rukama no u nogama, jer… ne plaćate kome ste dužni: vaši radnici i sluge plaču…». Kneginji Barberini, koje je htjela da njezin sin Karlo smjesta ozdravi odgovorio je: «E, pa zar ti nije dovoljno da ozdravi u Svetoj godini?… Zar želiš hvatati Boga za bradu? Treba primiti milosti od Boga kada on to hoće učiniti».
Skromna tovarna životinja često se spominje u fra Krišpinovim govorima, i u njegovim riječima nema ničega neprirodnoga. Jednog dana reče ocu Ivanu Antunu: «Oče gvardijane, fra Krišpin je magarac, ali uzde koje ga vode u vašim su rukama; zato, kada želite da krene ili se zaustavi, povucite ili popustite uzde». Kada je molio da mu netko pomogne staviti bisage na ramena «sav je radostan i veseo govorio: natovari magarca i pođi na sajam»; a kada ga je netko pitao zašto si nikad ne pokriva glavu da se zaštiti od kiše ili sunca, odgovara «duhovito: Ne znaš li da magarac ne stavlja šešir? I da sam ja kapucinski magarac?» Ali koji puta bi nadodao uozbiljen: «Znaš li zašto ne pokrivam glavu? Jer mislim na to kako se uvijek nalazim u Božjoj prisutnosti».
Otac Krišpin preminuo je 19. svibnja 1750. Blaženim ga je proglasio papa Pio VII. 7. rujna 1806., a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 20. lipnja 1982. On je bio prvi svetac kojega je taj papa proglasio.