NASLOVNA

Franjevci kapucini (Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, skraćeno: OFMCap) treći su ogranak franjevačkog Reda uz opservante (OFM) i konventualce (OFMConv.). Red je nastao 1525. godine, a osnovali su ga Matej iz Bascie te braća Ljudevit i Rafael iz Fossobronea. Odluka o osnivanju novog Reda nastala je iz želje za obnovom ideala koja je živio sv. Franjo Asiški: materijalno siromaštvo, putujući oblik propovijedanja i način odijevanja. Osnivači i njihovi sljedbenici tražili su autentičnost i izvornost Franjinog života po Evanđelju. Ipak, put do reforme franjevačkog Reda nije bio lagan jer su poglavari nastojali ugušiti nove pokrete. Fra Matej i njegovi prvi sljedbenici bili su primorani pobjeći i sakriti se od autoriteta Crkve koja ih je nastojala uhititi zato što su napustili svoje redovničke obveze. Bile su to godine u kojima se širila luteranska reforma te se zbog toga svaki vid obnove gledao sa sumnjom i bojazni. Matej i njegovi prijatelji našli su utočište u monaha kamaldolijanaca. U znak zahvale preuzeli su njihovu kapucu i običaj nošenja brade. Upravo ova karakteristika njihovih habita dala je ime kapucinima.
Papa Klement VII., posredstvom vojvotkinje Camerina Caterine Cybo, daje javno priznanje braći kapucinima bulom Religionis zelus 3. srpnja 1528. Njome dobivaju pravo na pustinjački život i putujući oblik propovijedanja s naglaskom na siromasima.
15. travnja 1529. godine održao se 1. generalni kapitul Reda. Najprije su se prozvali Manja braća eremitskog života te zbog protivljenja opservanata postaju kongregacija: Manja braća eremiti, ogranak franjevaca konventualaca s vlastitim vikarom. 1535. pod vodstvom Bernardina d’Astija sastavljene su Konstitucije koje su uz male preinake bile na snazi do 1968. godine.
Do 1574. godine Red se razvijao samo u granicama Italije zbog papinske zabrane širenja u drugim zemljama. Papa Grgur XIII. ukida tu zabranu te određuje da se kapucini mogu širiti „u Francusku i u sve druge krajeve svijeta“ te da bez ikakve zapreke ili ograničavanja „mogu osnivati svoje kuće, prebivališta, kustodije i provincije“. Braća kapucini su se, kao putujući propovjednici i misionari, brzo širili po Europi i svijetu.
Do 1619. godine kapucini bivaju ovisni o konventualcima, npr. imali su obvezu od generalnog ministra konvenutalaca tražiti potvrdu izbora svoga generalnog vikara. Konačno 23. siječnja 1619. godine papa Pavao V. dokumentom Alias felicis recordationis daje im potpunu slobodu pri izboru svojih vlastitih poglavara.
Tih godina Red je promijenio, odnosno usavršio određene početne karakteristike. Unatoč vjernosti radikalnom zavjetu siromaštva, kapucini su se pokazali ponajboljim propovjednicima i to je, uz početne odnose s konventualcima, dovelo do konventualizacije. Taj postupak podržala je Sveta Stolica koja je ukinula manje samostane uvjerena da će oni veći moći biti bolje kontrolirani. Od 1743. kapucini vrše službu papinskih propovjednika, a poznati su i po širenju raznih pobožnosti (npr. 40-satno klanjanje pred Presvetim), misionarsko djelovanje, uvođenje u kontemplativnu molitvu.
Svojom strogoćom i skromnošću života, povučenošću i molitvenim životom braća su osvajala naklonost i duboko poštovanje naroda. Zato su odmah pritjecala i brojna duhovna zvanja, od. kojih su mnoga potjecala i iz samih plemićkih obitelji.
Od druge polovice 17. stoljeća do 1800. Red je proživio razdoblje krize. Između 1787. i 1847. nije se održao niti jedan generalni kapitul Reda, generalni skup svih odgovornih iz provincija. Izvor krize bio je više političko-društveni nego vjerski. Francuska revolucija dovela je do ukinuća samostana, čak i čitavih provincija. Ipak, tih je godina cvala misionarska služba, pogotovo u Americi, gdje se Red širio velikom lakoćom.
Unatoč svim preprekama kapucina je na početku 19. stoljeća bilo oko 9500 raspoređenih u 600 kuća. Generalni kapitul iz 1884. odlučio je otkupiti mnoge samostane koji su se izgubili u prošlom stoljeću. 20. stoljeće je za sve redove, a tako i kapucinski, bilo vrijeme povratka izvorima, te otvaranje suvremenom dobu. II. vatikanski sabor pozivao je sve redove na ponovno otkrivanje i povratak izvornim karizmama. Unatoč krizi duhovnih poziva koji su doživjeli u proteklim desetljećima, kao i ostali redovi, kapucini ostaju jedni od najvećih i najrasprostranjenijih redova Katoličke Crkve.
Danas su kapucini prisutni u 106 zemalja te broje oko 11 000 članova. Zbog blizine puku istakli su se osobito u njegovanju bolesnika za vrijeme kuge, kolere, poplava, ratova te su zadobili naziv „pučki fratri“.

R. Šokčić