SVETI FELIKS KANTALICIJSKI

Feliks Porro rodio se 1515. u mjestu Cantalice u Italiji. Još kao dječak preselio se u Cittaducale, gdje je u kući Picchi služio kao pastir i radeći seljačke poslove. Sam nije znao čitati, ali je slušao kad je netko čitao životopis starih pustinjaka. To ga je potaklo da ih nasljeduje u strogom pokorničkom životu. Čudesno se god. 1544. spasio kad se izvrnuo s kolima koje su vukli volovi. Tada je odlučio ostvariti ono što je već dugo nosio u srcu: a to je da će postati redovnik kapucin.
Stupio je u kapucinski red potkraj 1543. ili početkom 1544. i završio novicijat u samostanu Anticoli di Campagna (današnji Fiuggi). Redovničke zavjete položio je 18. svibnja 1545. u samostanu u Monte San Giovanniju, gdje se još i danas čuva njegova oporuka koju je napisao 12. travnja 1545.
Zato on pripada prvom naraštaju kapucina koji nisu došli iz zajednice opservanata ili iz neke druge redovničke zajednice, već iz «svijeta». Postao je brat redovnik odmah nakon žalosnog otpada Bernardina Ochina (što se zbilo u mjesecu kolovozu 1542.), kada su jadni kapucini javno bili optuženi za krivovjerje i kada su se svi pribojavali da će biti dokinuti.
Usprkos tome, iz riječima samog Feliksa doznajemo što je, u tom žalosnom trenutku, kršćanski puk – ne progonitelji ili pojedini zaposlenici u rimskoj kuriji! – mislio o redovničkom životu kapucina. Naime, nekom rođaku augustinijancu, koji ga je poticao da stupi u njegov Red, Feliks je odgovorio da ako ne bude mogao postati kapucin, da bi onda više želio ostati u svijetu. Iz toga se može zaključiti da je, usprkos progonima i klevetama, kapucinska reforma bila visoko cijenjena.
Ako iz života fra Feliksa uklonimo doživljaje, prostodušne i mudre izreke, čuda i proroštva, ostaje nam malo toga za reći. Naime, nakon što je prve četiri godina svog redovničkog života proveo u samostanima u Anticoliju, Monte San Giovanniju, Tivoliju i u Palanzani (kod Viterba), Feliks je ostatak svoga života proveo u Rimu (1547.-1587.), gdje je svakodnevno sakupljao najprije kruh (sve do 1572.), a zatim, sve do svoje smrti, vino i ulje za svoju braću. Kapucini koji su živjeli s njim smatrali su ga dobrim redovnikom poput mnogih drugih, i zato su se uvelike iznenadili promatrajući nepreglednu povorku ljudi koji su dolazili iskazivati počast njegovom mrtvom tijelu i koji su – zajedno s rimskim plemićima i plemkinjama, kardinalima i sa samim Sikstom V. – razglašavali njegova čudesa i njegovu svetost.

“O slatka ljubavi, Isuse, iznad svake ljubavi, upiši mi u srce koliko si me ljubio. Isuse, ti si me stvorio, ja bih te trebao ljubiti». / Isuse, Isuse, Isuse, sebi uzmi moje srce i nemoj mi ga više vraćati». / «O Isuse, Isuse, sinčiću Marijin, onaj tko bi te posjedovao koliko bi samo blago imao!». / «Onaj to križ čvrsto grli Isus Krist mu pritječe u pomoć raj postiže i slavu vječitu». / «Na ovoj našoj zemlji procvala je ružica, jedna lijepa Djevičica, ona je Majka Božja». / «Na mom čelu križ Kristov, u ustima mojim riječi Kristove, ljubav Kristova u srcu mom: preporučuje se Isusu Kristu i njegovoj slatkoj Majci Mariji.” sv. Feliks Kantalicijski

Osobito u prvim procesima, braća su samo govorila to tome kako je fra Feliks koristio svoje vrijeme u danu. Zato danas znamo što je on činio svakog trenutka tijekom svoga vrlo zauzetoga dana: kako je molio (danju i noću), činio pokoru bičevanjem, skupljao milostinju, dijelio savjete, posjećivao bolesnike u samostanu i u gradu, izrađivao jednostavne križiće za pobožne ljude koji su ga za to zamolili.
Zato u najstarijim procesima nalazimo vrlo malo spomena o čudesima; naprotiv, dopušta se više opisivanje Feliksove svakodnevice, koja je potom, uz dužne iznimke, predstavljala način života kapucina u drugoj polovici 16. stoljeća.
Veći dio noći Feliks bi provodio u crkvi klečeći pred Presvetim Oltarskim Sakramentom. Molio je s raširenim rukama u obliku Križa. Njegova ćelija je bila blizu crkvenog kora. Dolazio bi u crkvu nakon što su svećenici izmolili časoslov o ponoći te bi bio u klanjanju do jutarnjeg pozdravljenja. Česta Sveta Pričest bila je hrana koja ga je snažila i činila spremnim i sačuvala njegovu dušu čistu među svakojakim svijetom koji je posjećivao.
Kada je kod prošnje bio ismjehivan, napadan ili vrijeđan odgovarao bi sa smješkom “Deo gratias” – Bogu hvala. Tako su ga djeca, ljudi, kneževi, svećenici i biskupi pozdravljali i zvali “Deo gratias!” Kad mu je liječnik u teškoj bolesti savjetovao da moli za ozdravljenje ili ublaženje boli, Sveti Feliks je odgovorio: “Isus zna što je meni potrebno. Bolovi su milosti Božje, dragocijene ruže. Zar da odbijem počast trpjeti iz ljubavi prema Isusu. Moje tijelo stvarno bi radije da ne pati, ali ja ne slušam njega, ono treba činiti što je volja Božja!” Za sebe je u šali znao reći da pozna samo šest slova: pet crvenih, to su Rane Isusove, i jedno bijelo, a to je Majka Božja.
Fra Feliks je preminuo 18. svibnja 1587. godne i po njegovu zagovoru događala su se mnoga čudesa. Blaženim je proglašen 1. lipnja 1625., a u popis svetaca uvršten je 22. svibnja 1712. Kad je papa Inocent XII. u pratnji kardinala god. 1700. posjetio ćeliju u kojoj je nekoć živio sv. Feliks, rekao je ovo: “U toj je, dakle, siromašnoj tijesnoj kolibici 40 godina stanovao taj Božji sluga. On je na ovoj zemlji bio samo jednostavan brat i skupljač milostinje za svoju braću. Sada pak s Bogom u nebu kraljuje te ga zbog njegove svetosti slave velikaši i odličnici svijeta, a s time propada slava svih knezova i monarha ovoga svijeta.”