SVETI PIO IZ PIETRELCINE

Francisco Forgione (otac Pio), seljak, rođen u Pietrelcini, u četvrti Castello, 25. svibnja 1887., nosio je u svojim genima snažnu i otvorenu, štoviše oštru, narav svoga naroda: naroda kušanog – osobito tada – hladnim zimama i ljetnim vrućinama, naučena trpjeti u tišini, govoriti istinu, a da ne gleda nikome u lice, prepoznavati u siromašnom narodu veličinu upisanu u svako Božje dijete. Snažna narav, koju je naslijedio od svojih roditelja, koje je usto resila duhovitost, uvijek spremni za šalu, vješti pripovjedači i kadri oko sebe okupiti pozorno slušateljstvo: otac, Grazio Maria, otputovao je u Ameriku (u Južnu i Sjevernu) u potrazi za poslom; Maria Giuseppa (“mama Pepa”) ostala je sama, preuzevši na sebe teret i odgovornost za obitelj.
Francesco je obukao kapucinski habit 1903., a u siječnju 1907. položio je svečane (doživotne) zavjete. Godinu dana kasnije iz zdravstvenih je razloga morao napustiti život u samostanu te nastavio je studirati privatno i 10. kolovoza 1910., na blagdan svetog Lovre zaređen je za svećenika u katedrali u Beneventu.
Dana 20. rujna 1918. primio je stigme (Isusove rane), koje će nositi na svome tijelu sve do smrti. On sâm, nešto više od mjesec dana kasnije (22. listopada), u pismu svome duhovnom ocu, Benedettu iz San Marco in Lamisa, opisao je taj čudesni trenutak: “Bio sam u koru, nakon odslužene mise, kada me iznenada obuzeo počinak sličan nekom blagom snu. Svi unutarnja i vanjska osjetila, a jednako tako i same duševne sposobnosti nalazile su se u nekom neopisivom spokoju […] I dok se sve to događalo našao sam se pred tajanstvenom Osobom”.

“Sve se može sažeti u ovome: istrošen sam od ljubavi prema Bogu i od ljubavi prema bližnjemu. Kako je moguće vidjeti Boga koji se ražalošćuje zbog zla i jednako se ne ražalostiti? Ne želim drugo osim da imam i želim ono što želi Bog. I u njemu se uvijek osjećam odmorenim, barem u nutrini; na izvana, koji puta malo nelagodno. Isus za sebe bira duše i među ovima, bez ikakvih mojih zasluga, izabrao je također moju, da mu pomognem u velikom djelu ljudskoga spasenja. I što više ove duše trpe bez ikakve utjehe toliko se više olakšavaju patnje dobrog Isusa. Eto, to je pravi razlog zbog kojeg želim trpjeti sve više i trpjeti bez ohrabrenja; i u tome mi je sva moja radost.” sv. Pio iz Pietrelcine

Čudesni događaji su, bez ikakve sumnje, proširili glas o ocu Piju, ali su mu također donijeli i ne male probleme: između 1922. i 1923. u vezi s njim su donesene odredbe, mjera predostrožnosti Svetog Uficija, u kojima se tvrdi da nije riječ o “nadnaravnim činjenicama” te se naređuje bratu da ne služi javno misu i da ne odgovara – osobno ili preko drugih – na pisma koja su mu upućena. Ocu Piju je 1931. zabranjeno vršenje svih službi (mogao je samo slaviti misu privatno). Ipak, 1933. mu je dopušteno ponovno javno slaviti misu, a godinu dana kasnije ponovno mu je dopušteno vršiti službu ispovijedanja. God. 1960. nakon novog pohoda predstavnika Svete Stolice ocu Piju su nametnute nove restrikcije, ali 1964. kardinal Ottaviani priopćava da može ponovno slobodno vršiti svoju službu.
Međutim, 1947. dok rane rata još uvijek nisu biule zacijelile, započeli su radovi na izgradnji “Kuće za ublaživanje patnja”, koja je otvorena 5. svibnja 1956. u nazočnosti kardinala Giacoma Lercara (Pio XII., 8. svibnja 1956. nazvao ju je “jednom od najbolje opremljenih bolnica u Italiji”) i istodobno nastaju, kao duhovna podrška “Kući ublaživanja”, “Molitvene skupine”, danas prisutne po čitavome svijetu: “Bez molitve – govorio je otac Pio – naša Kuća za ublaživanje patnji je pomalo poput biljke bez zraka i sunca”. Glas o strogom fratru, koji nije bio uvijek blagonaklon prema svojim posjetiteljima, posebno kada bi vidio da nemaju nužne uvjete za pravi put obraćenja, sve se više širio: beskrajno mnoštvo (bezimeni hodočasnici, osobe iz javnog života, ljudi iz kulture…) dolazili su u San Giovanni Rotondo, prolazeći puni nade onom – već utrtom – stazom koja je stoljećima bila jedva nešto više od polunapuštene kozje staze.
Kada se 23. rujna 1968. u 2.30 sati ujutro, otac Pijo u potpunosti pridružio svome Gospodinu, vjernici i nevjernici su govorili među sobom kako su uvjereni da je umro svetac. Nije trebalo mnogo čekati da se pokrene kanonski iter koji je doveo do njegova službenog proglašenja svetim: 4. studenog 1969. počelo je ispitivanje postupka za njegovo proglašenje blaženim; 20. ožujka 1983. je službeno pokrenut proces ispitivanja o životu i krepostima sluge Božjega a 21. siječnja 1990. zaključen je biskupijski dio; god. 1998. usvojeno je pozitivno mišljenje o čudo koje se po zagovoru oca Pija dogodilo Mariji Consiglia De Martini iz Salerna; 21. prosinca 1998. Ivan Pavao II. objavljuje dekret o čudu koje se dogodilo i određuje datum proglašenje blaženim: 2. svibnja 1999. Toga dana u Rim su se slile stotine tisuća ljudi da sudjeluju u obredu, a milijuni i milijuni osoba pratili su izravni prijenos obreda na televiziji, potvrđujući, još jednom, neizmjerno poštovanje koje okružuje oca Pija u Italiji i inozemstvu.

Više o životu, karizmama i čudesima koje je Gospodin činio i čini po zagovoru oca Pija možete čitati na stranici www.padrepio.hr