SVETI JOSIP LEONIŠKI

Eufranije Dersideri rodio se rođen je u Leonessi u Alta Sabini (Rieti), 8. siječnja 1556. od Ivana Desiderija i Serafine Paolini. Kad je ostao siroče s 12 godina, stric ga je poslao na humanističko školovanje u Viterbo, a zatim u Spoleto gdje je sazrio njegov redovnički poziv i, izbjegavši ponudu da sklopi brak s nekom plemkinjom, potajno se povukao u mali samostan »Tamničice« u Asizu, kod kapucina. Ondje je, po završetku godine novicijata, 8. siječnja 1573. položio redovničke zavjete. Kad je bio zaređen za svećenika u Ameliji 24. rujna 1580. nastavio je sa svojom pripravom u samostanu Lugnano in Teverina.
Nakon što je 21. svibnja 1581. od zamjenika generala Reda stekao dozvolu propovijedanja, Josip se smjesta posvetio naviještanju evanđelja siromašnima u selima i zaseocima rasutim po brdima Umbrije, Lacija i Abruzza. Zbog svojih umnih i duhovnih sposobnosti mogao je postati nadaleko poznati propovjednik, uspinjući se na propovjedaonice gradova, ali on je dao prednost propovijedanju u malim mjestima: uvijek se smatrao propovjednikom za seljake, pastire, stanovnike u brdima i djecu.
Drumsko razbojništvo u apeninskim područjima srednje Italije uzelo je velikog maha. Pedesetak tih razbojnika pustošilo je mjesto Arquata del Tronto i nitko im nije uspijevao stati na kraj, pa ni predstavnici javnog reda. Kada je stigao u to mjesto prikupljati milodare, oca Josipa su zamolili da im pomogne. On je otišao potražiti razbojnike u njihova skrovišta među brdima i uspio ih okupiti u nekoj crkvici. Zatim se mašio svoga raspela uvjerio ih da promijene svoj život. Postali su poučljivi i skrušeni te su bili među najredovitijim slušateljima njegovih propovijedi, kada je svetac došao onamo propovijedati za korizmu.

“O, Križu presveti, sve nas pretvori u sebe. Podnožje neka se udubi u noge, krakovi u ruke, vrh u glavu. Da bismo čitavi postali križ, prikuj noge da budu čvrsto prikovane uz tebe, poveži ruke da ne traže drugo osim tebe, otvori nam bok i rani prsi i dodirni nam srce svojom ljubavlju. Daj nam da žeđamo za tobom, kao što je Krist žeđao za nama.” sveti Josip Leoniški

Godine 1587. poslan je kao misionar u Carigrad gdje je dvorio robove i zaražene od kuge. Zahvaljujući svojem žaru uspio je obratiti također nekoga grčkog biskupa, a nošen istim žarom odvažno je pristupio samom sultanu Muratu III. da posreduje za one koje je dvorio; ali tu je, iz mržnje prema vjeri, uhvaćen i osuđen na mučenje vješanjem na kuku: obješen je na gredu s jednom kukom za tetive desne ruke a s drugom za desnu nogu. Trebao je tako čekati, usred groznih bolova, smrt u polaganoj agoniji. Nakon što je poslije tri dana čudesno spašen (od anđela ili uz pomoć čovjeka, ne zna se) i smjesta ozdravio, vratio se, u punoj snazi sa svoje 33 godine, 1589. u Italiju, gdje na nastavio sa svojim omiljenim putujućim propovijedanjem po Abruzzu i Umbriji.
Njegovo propovijedanje je bilo posve evanđeosko sa snažnim poticajima na društvenu pravdu. Gledao je Isusa u siromasima kao što je promatrao raspetoga na križu i u svetohraništu i za njih je bio spreman sve učiniti, pa i nemoguće, primjerice utemeljiti svojevrsne zadruge za pomoć siromašnim poljodjelcima (tzv. monti frumentari) sa šakom žita koje bi skupio po kućama, organizirati brda pobožnosti i skromna svratišta za putnike i hodočasnike te male bolnice za bolesne.
Nakon vrlo kratkog boravka u Leonessi, shrvan naporima, iscrpljen pokorom i izmučen neizlječivom bolešću, proveo je posljednje dane u samostanu u Amatriceu i ondje ga je u 56. godini života u subotu 4. veljače 1612. snašla smrt.
Njegov se blagdan slavi 4. veljače. Riječ je o veoma omiljenom svecu oko kojeg su se sporili Amatrice i Leonesse, čijima je bio proglašen suzaštitnikom. Ali narod iz Leonesse 18. listopada 1639., iskoristivši potres, munjevitim i tajnim upadom ovjekovječi »svetu krađu« ukravši tijelo, koje se sada časti u svetištu posvećenom tome svecu u njegovu gradu.