SVETI FIDELIS IZ SIGMARINGENA

Prvomučenik Kongregacije za širenje vjere (Propaganda fide) rodio se 1578. u tada vrlo malom gradiću Sigmaringenu na Dunavu u kneževini Hohenzollernu, od roditelja Ivana Roya i Genoveve Rosenberger, iz protestantskog grada Tübingena, koja se obratila na katolištvo nakon udaje, 28. prosinca 1567. Budući svetac (svjetovno ime mu je bilo Marko Roy, a u obitelji su ga zvali Marks), peti od šestero djece u braku, završio je prvo školovanje u rodnom gradu. U svojoj oporuci, prije nego će položiti redovničke zavjete (1613.), potvrdio je da je bio »odgojen u apostolskoj vjeri, rimskoj i jedinoj pravoj, koju je primio od svojih najvoljenijih roditelja« i da je bio »odgojen u dobrim običajima, u pokornosti i strahu Božjem«.
Na više školovanje Marko je otišao u Freiburg im Breisgau, gdje je, u isusovačkom zavodu, produbio humanističke predmete, da bi kasnije prešao na studij filozofije, što će, 1601., okruniti briljantnim doktoratom. Između 1601. i 1604. studirao je pravo. Marka i njegovu braća 1591. je teško pogodila smrt njihova oca. Nije prošlo niti godinu dana od muževe smrti, kada se udovica Genoveva ponovno udala za Gabriela Riebera iz Ebingena. Fedel će u svojoj oporuci izraziti svoje ogorčenje zbog druge udaje majke, koju su on i njegova braća smatrali neprimjerenom i neshvatljivom.
Prije no što će završiti studij prava, Marko je 1604. pozvan da prati, kao vodič, određeni broj studenata iz plemićkih obitelji, koji su išli posjetiti pokrajine Nizozemske pod to putovanje španjolskom vlašću, Francusku i Italiju, s namjerom da prošire obzore svojih ljudskih iskustava. On je doživio kao istinsko i pravo hodočašće, nadahnjujući prijatelje svojim primjerom za jedan duhovniji život.
Po povratku u Freiburg 1611., polaže doktorat iz crkvenog i civilnog prava u gradu Willingenu. U metropoli tadašnje Gornje Austrije, Ensisheimu, Marko je bio imenovan članom Vrhovnog suda i istodobno je otvorio odvjetnički ured. U svom se radio vodio potpunim poštenjem i zauzimao se prvenstveno za siromašne. Zbog niza negativnih iskustava i ponašanja beskrupuloznih kolega koji su pružali besramna opravdavanja slučajeva samo kako bi se domogli što više novaca, sve više gubi zanimanje za svoju pravničku službu i sve više razmišlja o redovničkom životu. Tada je pročitao djelo isusovca Jeronima Piattija o posvećenom životu, ali se nije mogao odlučiti za Red (kartuzijanci, isusovci ili kapucini), usprkos tome što je imao pred sobom primjer brata Juraja, koji je postao kapucinom 1604. i uzeo ime fra Apolinar.

“Gospodine, čitava me pretvori u sebe! Želim te na poseban način moliti da me učiniš potpuno sličnim tvome presvetom Čovještvu u svim tvojim krepostima, patnjama, mukama i mučenjima a povrh svega u tvojoj poslušnosti, poniznosti i odricanjima.” sveti Fedelis iz Sigmaringena

Najvjerojatnije u lipnju 1612. zatražio je od poglavara švicarske kapucinske provincije, Aleksandra iz Altdorfa da bude primljen u Red. Poglavar, da bi ga stavio na kušnju, stavio ga je na čekanje i istodobno mu savjetovao da se najprije zaredi za svećenika. Primivši u mjesecu rujnu svećenički red i ponovivši molbu za prijem, konačno ga je otac Angelo Visconti iz Milana primio u novicijat u Freiburg im Breisgauu, 4. listopada 1612., s imenom Fedel.
Nakon nekih godinu dana redovničkog odgoja u Freiburgu, Fedel je započeo u Costanzi četverogodišnji studij teologije pod vodstvom oca Ivana Krstitelja Frombergera, Poljaka podrijetlom, koji završava 1618. u Frauenfeldu. Nakon toga je, s velikim uspjehom, vršio službu propovijedanja u samostanu u Altdorfu i, iste te 1618. godine, imenovan je poglavarom samostana u Rheinfeldenu.
U rujnu 1620. poslušnost ga je pozvala da predsjeda zajednici kapucina u Fribourgu (Švicarska), ali se već 1621. vraća u grad Feldkirch. Uz službu poglavara, povjerena mu je i duhovna briga za vojnike, kojima je, u doba epidemije pjegavog tifusa, pružao najponiznije usluge ne mareći na opasnost da se i sam zarazi. Prateći vojnike kroz Grigione, držao je adventske propovjedi u Marienfeldu, privevši ponovno na katoličku vjeru plemenitog Rudolfa von Gugelberga iz Malansa. Slično se dogodilo s obraćenjem plemića Rudolfa Andrije de Salisa iz Zizersa, na početku 1622., kojim otkriva svoj način pristupa u kojem se najprije okreće vođama reformacije, a zatim nastoji privesti sav narod na katoličku vjeru. Da podupre svoju protureformacijsku djelatnost, Fedel je napisao nekoliko apologetskih spisa, koji su bez njegova znanja bili također tiskani, ali se nijedan primjerak nije sačuvao.
Između veljače i travnja 1622. svetac je, po nalogu Nunzija iz Lucerne i svoga provincijalnog poglavara, djelovao kao apostolski misionar u pokrajini Prättigau, koja je bila pod političkom vlašću Austrije, no gdje je ipak veliki dio stanovništva prešao na cvinglišku vjeru. U razdoblju veoma teških napetosti, koje su dodatno otežavale uplitanja stranih sila, poput Francuske, Španjolske i Venetske Republike, austrijski nadvojvoda Leopold V. zauzeo je pokrajinu vojskom koju je predvodio pukovnik Alojzija de Baldironea, izazvavši srdžbu naroda i val nasilja. U tom eksplozivnom okruženju, Fedel je nastavljao tumačiti katoličku vjeru propovijedima, raspravama i razgovorima, usprkos protivljenju i gotovo potpunom odbacivanju njegova navještaja.
Svjestan velikog tereta podzemnog djelovanja cvingliških propovjednika i predviđajući s jasnoćom svoje mučeništvo, sastavio je takozvani Mandat kažnjavanja ili Deset članaka vjere, kojima je – između ostaloga – državna vlast zabranjivala protestantsko bogoštovlje, slala u izgnanstvo njihove poglavare i obvezivala sve kršćane da, nedjeljama i blagdanima, pribivaju katoličkim propovijedima. U dobu u kojem je sloboda savjesti bila tako često gažena, iznenađuje točka 6, prema kojoj se nikoga nije moglo prisiljavati da prihvati katoličku vjeru, da se ispovijeda i sudjeluje na misi.
Objavljivanje Mandata, 19. travnja, imalo je za posljedicu opću pobunu naroda. Dana 23. travnja Fedel je služio misu i uspeo se na propovjedaonicu u crkvi u Grüschu, gdje je primio poziv da sljedećeg dana, u nedjelju 24. travnja, propovijeda u Seewisu. To je bila samo izlika, kako bi se uklonilo utjecajnog zagovornika protureformacijskog djelovanja. Kada je započeo govor – već po običaju tumačio je odlomak iz poslanice Efežanima 4, 5-6 – nasta silna pometnja i prosvjedi među slušateljstvom, a neki su čak i zapucali prema propovjedniku no ispaljeni hici nisu ga nasreću pogodili. Fedel je sišao s propovjedaonice, kleknuo pred glavnim oltarom a zatim napustio crkvu kroz pokrajna vrata, uputivši se u Grüsch. Nakon nekoliko metara, primijetio je da ga je okružila skupina pobunjenika koji su ga upitali je li spreman prihvatiti njihovu vjeru. Odgovorio je da nije zato došao u tu dolinu, već s nadom da će jednoga dana oni prigrliti njegovu vjeru. Nakon kratkog oklijevanja, jedan od pobunjenika rasiječe mu mačem glavu. Mučenik, rušeći se razbijene glave na koljena, uzviknu: »Isuse, Marijo. O, Bože, u pomoć mi priteci!«. Samo bezgranični fanatizam može objasniti nečuveno divljaštvo kojim su podivljale ubojice nasrnule na njegovo tijelo s vilama, čekićima i batinama.
Slijedećeg dana, na blagdan svetoga Marka, sakristan Ivan Johanni pokopao je njegovo tijelo. Kad je glava mučenika u listopadu 1622. ekshumirana i odnesena u kapucinsku crkvu u Feldkirch, ostaci su tijela, 5. studenog iste godine, svečano pokopani u kripti katedrale u Coiri. Godine 1729. Fidelis je proglašen blaženim, a 29. lipnja 1746. Benedikt XIV. uvrstio ga je među svece.