FRA ANTE JOSIP TOMIČIĆ

Josip Tomičić (kao redovnik fra Ante), rodio se u dobrostojećoj zemljoradničkoj obitelji u selu Razbojine u župi Ričice, 23. ožujka 1901. od roditelja Ivice Tomičića i majke Anice rođene Skorup. Od dvanaestoro djece u obitelji Josip je bio deveto. Na krštenju je dobio ime Josip. Od najranije dobi živio je u dobroj kršćanskoj obitelji gdje se njegovala obiteljska molitva i skladan vjerski život. Kao dječak i mladić bio je pastir i sve se više uvodio u zemljoradničke poslove. U toj dobi dospjela mu je u ruke knjižica vjerskog sadržaja koju je Josip vjerno čitao. Kroz nju je prepoznao veliko Božje milosrđe, što je snažno utjecalo na promjenu njegova života. Tu promjenu su zapažali i svi koji su s njim živjeli. A on spominjući se utjecaja te knjižice na njega, govori: «Lio sam gorke suze i kajao se iz dna duše i počeo sam moliti koliko sam znao. Od toga časa molitva je bila moj najdraži posao».
Nakon mnogih molitava i čežnje budila se u njemu želja da postane redovnik. Razgovarajući o tome sa svojim župnikom i uz njegovu pomoć odlučio je poslati zamolbu da bude primljen u kapucinski samostan u Varaždinu. Kada je stigao pozitivan odgovor: «Neka dođe!» Sam fra Ante će kasnije izjaviti: «Nitko nije bio sretniji od mene na svijetu!». Posebno se zanosio likom svetog Ivana Krstitelja. Za svoje zvanje i odluku imao je potporu svoje obitelji i rodbine. Upravo na blagdan svetog Ivana Krstitelja, 24. lipnja napušta svoje malo selo i svoj očinski dom te odlazi u kapucinski samostan u Varaždin, gdje je stigao 26. lipnja 1919. Bio je sretan što je stigao u svoj novi dom i što je ondje srdačno i s radošću primljen. Nakon šest mjeseci promatranja i privikavanja na redovnički život u varaždinskoj zajednici, stekavši povjerenje i naklonost braće, na svoju zamolbu primljen je u novicijat. Prigodom oblačenja redovničkog odijela, 27. prosinca 1919. dobio je i novo ime Fra Ante. Premda je sve krenulo na najbolji način, fra Antu nisu zaobišle dvojbe i iskušenja. Zanesen prvotnim idealom, zamišljao je svoj život mnogo strožim i s više pokore, a ovaj što ga je započeo, premda istina strog, činio mu se previše lakim i udobnim te ga je počela mučiti misao je li izabrao pravi put. Zato, u proljeće 1920. napušta kapucinski novicijat u Varaždinu u želji da nađe «strogi pustinjački život poput svetog Ivana Krstitelja». Ipak, nakon kraćeg kolebanja gdje i kako naći taj «stroži život», na savjet ispovjednika biskupa Langa i prosvjetljenjem Duha Svetoga, konačno odlučuje osmisliti svoju budućnost i svoj životni poziv u duhu prve ljubavi, te se vraća u kapucinski samostan u Varaždin. Sada se trebalo dokazati i steći novo povjerenje braće. S novim zanosom fra Ante je 20. studenoga 1920. po drugi put počeo novicijat. Nakon završenog novicijata, dakle godinu dana kasnije, položio je privremene redovničke zavjete 21. studenoga 1921. Iz Varaždina je premješten u Karlobag a potom u Split. Tu je na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 1925. položio doživotne zavjete. Nakon Splita premješten je u Dubrovnik gdje će ostati deset godina. Nakon toga je s povjerenim novim zadacima premješten u Varaždin, pa u Zagreb gdje ostaje do 1945., a onda ponovno odlazi na kraće vrijeme u Varaždin gdje boravi do 1947. U svim tim mjestima obavljao je kao skroman, tih i ponizan brat različite službe: kuhara, vratara, sakristana. No najviše je bio zauzet sakupljanjem milodara za uzdržavanje braće, za uređenje i gradnju samostana, crkava i to je radio pune 22 godine.

Iz Varaždina je fra Ante 1947. godine premješten u Rijeku i tu će ostati sve do smrti, dakle, 34 godine. Onamo je stigao 5. rujna 1947. Samostan je bio u vrlo lošem stanju i bez ikakvih sredstava za obnavljanje, jer su komunističke vlasti zabranile skupljanje milodara po gradu. Poglavari ga nisu više premještali i povjerili su mu službu sakristana i vratara koju je vršio revno, s ljubavlju i na zadovoljstvo svih posjetitelja samostana i crkve. Kapucinska crkva i samostan u Rijeci nalaze se u najstrožem središtu grada i zbog relativne blizine autobusnog kolodvora, lučkog pristaništa i željezničkog kolodvora onamo mnogo je naroda dolazilo u crkvu i samostan, kako iz samoga grada tako i onih koji su se nalazili na proputovanju kroz Rijeku. Tako je fra Ante susretao mnoge ljude, pomagao im, bodrio ih i savjetovao te je stekao neograničeno povjerenje svih koji su mu se obraćali.
Kao sakristan divno je i sa strahopoštovanjem obavljao svoju službu. Posebno je štovao euharistiju zadržavanjem u molitvi pred Presvetim ili posluživanjem na misama. Iz te pobožnosti proizlazilo je svesrdno štovanje i Isusove Majke Blažene Djevice Marije, Gospe Lurdske i kroz svoju pobožnost prema njoj ostvarivao je puninu svoga služenja Bogu. Molitva mu je bila od mladosti glavni «posao», sadržaj njegova života, jer je radeći molio i moleći radio. Krunica mu je uvijek bila u ruci i može se reći da je na svakom mjestu molio. Uz veliku ljubav prema svetom ocu Franji Asiškom, čijim se fra Ante smatrao nevrijednim duhovnim sinom, osobito se zanosio likom i svetošću oca Leopolda Bogdana Mandića iz Herceg-Novog. Otkako se pronio glas o Leopoldu, fra Ante je ukazivao na prepoznatljivost svetosti tada još sluge Božjega oca Leopolda, i jednom je hodočastio na njegov grob u Padovu. Ispred Leopoldova groba dugo se zadržavao u zanesenoj molitvi, što su posebno zamijetili i svi ostali posjetioci Leopoldova groba uz komentar: «sveti najbolje prepoznaju svete!» Po sebi je razumljivo da je fra Ante naročito štovao Leopolda nakon njegova proglašenja blaženim.
Jedna od važnih njegovih značajki je bila ljubav i odanost prema kapucinskom redu i prema samostanskoj braći koju je neizmjerno poštivao. Tijekom dugog fra Antina boravka u Rijeci izmijenili su se različiti poglavari i braća. On je o svima lijepo govorio i svima priznavao sve što su dobra učinili. Nikada o nikome nije loše govorio i svakome je iskazivao poštovanje i zahvalnost pa i za najneznatnije usluge, pažnju i ljubav.
Fra Ante je, premda istrošen i u dobroj mjeri skršen narušenim zdravljem i bolešću, ne štedeći sebe, nastavljao svoju službu u crkvi Gospe Lurdske u Rijeci jednakom zauzetošću. No, 13. ožujka 1979. morao je poći u bolnicu u kojoj je boravio u više navrata i gdje je podvrgnut brojnim kirurškim zahvatima.
Iscrpljen radom i pokorom, a osobito teškom bolešću fra Ante Josip Tomičić je klonuo. U posljednjim danima prije smrti, predan u Božje ruke, neprestano je molio i podizao svoj pogled prema nebu čekajući svoj susret s Gospodinom. Umro je 25. studenoga 1981. u rane jutarnje sate. Redovnica koja ga je njegovala i bila uz njega u njegovoj smrtnoj agoniji, izjavila je da je fra Antina smrt na nju ostavila snažan dojam: «za mene osobno fra Ante je živi svetac grada Rijeke!», rekla je. Vjernici su se opraštali od zemnih ostataka svoga voljenoga brata u kripti kapucinske crkve Gospe Lurdske. Potom je njegovo tijelo prevezeno na gradsko groblje na Kozali, gdje je pokopano uz nazočnost mnoštva vjernika. Pogrebne obrede predvodio je riječki nadbiskup mons. Josip Pavlišić, koji je život fra Ante ocrtao kao primjer kršćanskog života. Fra Ante nije naviještao Isusa Krista propovijedanjem i govorima, već svojom jednostavnošću i blagošću. U njemu se moglo promatrati Boga. Nije Boga dokazivao, nego životom pokazivao. Iz njega je izlazila mudrost koju Bog otkriva malenima. To su ljudi u fra Anti prepoznavali i zato su ga smatrali miljenikom Božjim. Svake se godine na obljetnicu fra Antine smrti okupljaju njegovi štovatelji na misno slavlje spomena i mole od Boga njegovu proslavu. No, istodobno mole za sebe i za svoje potrebe preporučujući se fra Anti, da ih kod Boga zagovara. Imajući u vidu, da se svake godine povećava broj onih koji posjećuju fra Antin grob, kapucini su prenijeli njegove posmrtne ostatke s gradskog groblja na Kozali u kriptu kapucinske crkve Gospe Lurdske u Rijeci, da i svojom fizičkom prisutnošću bude bliži i dostupniji onima kojima je služio u životu i koji žele posjetiti njegov grob.
Sve više ljudi iz običnog puka ali i uglednih osoba priželjkuju, traže i očekuju njegovu proslavu pred Bogom. U tu svrhu je na zamolbu Hrvatske kapucinske provincije riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić 3. lipnja 2003. imenovao fra Stanka Dodiga vicepostulatorom u postupku za ispitivanje života i kreposti sluge Božjega fra Ante Josipa Tomičića u svrhu pokretanja biskupskog Informativnog procesa za njegovo proglašenje blaženim.
Redovni Informativni biskupski proces je službeno pokrenut 12. srpnja 2005. u Rijeci i određena je komisija za prikupljanje svjedočanstava i izjava o svetosti i herojskom stupnju kreposti sluge Božjega fra Ante Josipa Tomičića. Istoga je dana održana prva sjednica kojoj je nazočio i predsjedao riječki nadbiskup dr. Ivan Devčić. U tijeku kanonskog Informativnog procesa ispitano je 45 svjedoka različitog spola, dobi, zvanja i staleža. Crkveno sudište je službeno zaključilo Informativni proces u srpnju 2007. godine.
Dijecezanski proces za proglašenje blaženim sluge Božjega završen je 9. veljače 2014., a Papa Franjo 14. ožujka 2024. priznao je njegove herojske kreposti te se fra Ante Josip Tomičić od tada može častiti kao časni sluga Božji.

Nikola Stanislav Novak

 

 

Molitva za dobivanje milosti po zagovoru fra Ante Tomičića

Oče nebeski,
ti si slugu svoga fra Antu Tomičića,
franjevca kapucina, uresio poniznom dobrotom,
požrtvovnom susretljivošću, iskrenom pobožnošću,
a nadasve, mudrošću koju Bog otkriva malenima.

Daj da se poput njega natječemo
u ljubavi prema Tvome Sinu,
našem Gospodinu Isusu Kristu
i njegovoj presvetoj Majci Mariji.
Daj da svi mi budemo njegova braća i sestre,
kao što je on htio biti brat svih nas.

Molim te, da mi po zagovoru sluge svoga, udijeliš milost… (navesti nakanu)

A njega, slugu svoga fra Antu,
udostoj se proslaviti slavom svojih blaženika.
Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu