BLAŽENI NIKOLA IZ GESTURIJA

Fra Nikola se rodio 4. kolovoza 1882. g. u Gesturiju, u zemljoradničkom mjestu u pokrajini Cagliari od Ivana Medda Serra i Priame Cogoni Zedda, istinski kršćanskih supruga, koji su živjeli od rada na poljima. Bio je predzadnji od petero djece.
Na krštenju mu dadoše ime Ivan Anđeo Salvator. Otac mu umrije kada je imao pet godina, a samo osam godina kasnije umre mu i majka. Braća Medda postadoše nasljednici skromne očevine: Ivan se odrekao svoga dijela u korist braće.
Fra Nikola o tome kad je osjetio poziv na posvećeni život nije razgovarao ni s kim. Ipak je izvan svake sumnje, da do te odluke nije došao odjednom i nepredviđeno. U dobi od 27 godina, pogođen teškom bolešću reumatizmom zblobova, morao je mjesec dana proboraviti u krevetu uz strašnje bolove. Možda mu je patnja pomogla da shvati koji je njegov pravi životni poziv. Ozdravio je i, u ožujku 1911. g. stupi u kapucinski Red u Cagliaru, gdje ga najprije prihvatiše kao trećoreca.
Videći njegove vrline, poglavari su odlučili da ga u potpunosti prime u Red i, 30. listopada 1913. g. zajedno s ostalom šestoricom molitelja, dopuste mu da započne godinu novicijata. Ivan obuče kapucinsko redovničko odijelo i dobi novo ime fra Nikola.
Poslije osam mjeseci poglavari premjestiše sjedište novicijata u Sanluri, u samostan mirnog mjestanca, koje je bilo prikladnije za proživljavanje godine novicijata. Očeličen u samostanskom životu pod vodstvom strogog i gotovo sitničavog učitelja novaka, fra Nikola je položio redovničke zavjete 1. studenoga 1914.
Poglavari su ga 1924. g. poslali u samostan u Cagliari gdje je nekoć boravio jedan drugi kapucin, sakupljač milodara, izvanredno štovan na cijelom otoku Sardinije, sv. Ignacije iz Laconija (1701-1781). Fra Nikoli nije preostalo drugo nego da se ugleda u njegov primjer. To je uspio na najizvrsniji način.

“Molimo Gospodina da nam bude milosrdan. Već ga gledamo ovih dana o spomenu njegove muke i smrti, slici našega života; potom dolazi uskrsnuće, koje nam donosi još veće utjehe ako molimo da nam udijeli milost da ga nasljedujemo noseći križ iz ljubavi prema njemu. Molimo i uzdajmo se u Boga da se nađemo u svetom raju. Neka budu hvaljeni Isus i Marija.” bl. Nikola iz Gèsturija

Poslije nekog vremena zadobio je „svoj prostor“: narod ga je upoznao i zavolio. Nije trebao moliti za milodare nego su mu ljudi sami pristupali i davali milodare u njegovu prolazu. Mnogi su mu prilazili da mu poljube ruku ili pojas. U kuće je ulazio samo da posjeti po kojeg bolesnika. Takve su posjete mnogi tražili. Na povratku u samostan, dočekivali su ga oni, koji su tražili savjete, ohrabrenje ili molitve. Uostalom, bio je „traženiji“ nego „tražitelj“.
Svi su zapazili, da je taj fratar tražitelj, postao traženi. Premda je imao zaduženje sakupljanja milodara za samostan, ustvari, nikada nije ništa tražio, ali svi su mu pružali pomoć. Izbjegavao je gužve s ljudima, a uvijek je bio s njima okružen. Zbog svoje čednosti, nije običavao gledati u lice ljudima, ali je znao prozreti nutrinu, također i najskrivenije zakutke ljudskog srca. Usprkos svega, on je nenamjerno širio oko sebe krug štovanja, koje je sadržavalo nešto čudesnoga. Bio je to istinski brat kapucin; ne samo da je opsluživao Pravilo svetoga Franje; on je, da tako kažemo, postao samo pravilo.
Narod mu se divio također zbog njegovog vječno vedrog raspoloženja. Za subraću u zajednici bio je uzor kojemu su se utjecali, premda je sve poduzimao da ne bude zapažen.
Fra Nikola se nikada nije tužio na smetnje i slabosti koje, neizbježno sa sobom donosi dob. Do zadnjih atoma svoje snage odolijevao je mnogim bolestima, ali došao je i čas kada više nije mogao. Bilo je to 8. lipnja 1958.
Glas o svetosti fra Nikole, kakvo su mišljenje dijelili svi koji su ga poznavali, malo po malo se učvršćivao i izražavao kroz trajno iskreno pouzdanje i štovanje. Potvrda toga je u činjenici, što je ponizan redovnik znao živjeti apsolutnu i potpunu vjernost kroz svoju ljubav prema Bogu i braći ljudima, po uzoru svetog Franje Asiškog. Sav je njegov život bio prožet pravim franjevačkim duhom, u kojemu odsijeva ljubav za Krista Raspetoga.
Informativni biskupijski proces o krepostima fra Nikole započeo je 6. listopada 1966; 22. veljače 1978. započeo je apostolski proces za proglašenje svetim. 25. lipnja 1996. proglašen je Dokret o priznavanju njegove uzornosti, o herojskom stupnju kreposti. Papa Ivan Pavao II. fra Nikolu je proglasio blaženim za vrijeme svečanog misnog slavlja na trgu sv. Petra 3. listopada 1999.