BLAŽENI MARKO IZ AVIANA

Blaženik je rođen u Avianu blizu Pordenona (Italija), 17. studenog 1631. od Marka – Paskala Cristofori i Ruže Zanoni kao treće dijete od jedanaestero djece. Blaženi Marko je kršten istog dana s imenom Karlo – Dominik. U mjestu rođenja stekao je osnovno duhovno i kulturno obrazovanje, a daljnje školovanje je nastavio u isusovačkom kolegiju u Gorici.
U mladenačkom zanosu htio je poći u rat na Kretu, koji se vodio onih godina između Mletačke Republike i Otomanskog carstva. Zanesen željom i spreman dati svoju krv za obranu vjere, sa šesnaest godina napušta kolegij u Gorici i nakon više dana dolazi u Kopar, gdje se kanio ukrcati na brod. Posve iscrpljen od gladi i napornog puta, pokuca na vrata kapucinskog samostana. Od poglavara samostana, uz hranu i smještaj, dobi i mudar savjet da se vrati kući svojim roditeljima.
Boraveći kratko kod kapucina u Kopru, prosvijetljen milošću, mladić sagleda mogućnost da na drukčiji način ostvari svoje zvanje u kršćanskom zalaganju, pa ako ustreba i mučeništvo. Odlučio se na duhovni poziv i život u kapucinskom Redu. U rujnu 1648. primljen je u novicijat braće kapucina u mjestu Coneglianu i poslije godinu dana, 21. studenog 1649. polaže privremene redovničke zavjete i dobiva novo ime – fra Marko iz Aviana.
Nakon novicijata i položenih zavjeta te završenih propisanih studija, 18. rujna 1655. zaređen je za svećenika u Chioggi. Od rujna 1664., kada je dobio „odobrenje za propovijedanje“, fra Marko najbolje svoje snage troši za naviještanje evanđelja po cijeloj Italiji. Događaj koji je fra Marka oteo poniznoj skrovitosti samostanske sobe, dogodio se 18. rujna 1676., u vrijeme dok se nalazio radi propovijedanja u padovanskom samostanu.
Naime, na njegovu molitvu i blagoslov, trenutačno je ozdravila redovnica Vincencija Francesconi. Bolovala je, vezana uz krevet, oko 13 godina. Slični događaji su se zbili i mjesec dana kasnije u Veneciji.
Nije se dao zanijeti popularnošću koja se sve više širila oko njega. Svuda su tražili njegovu prisutnost, također izvan Italije. Fra Marko je nastavljao sa svojom dušobrižničkom službom, naročito propovijedanjem. Svoje slušatelje je poticao na porast života po vjeri i na kajanje za vlastite grijehe. Preporučivao im je moljenje „čina savršenog kajanja“, a poslije toga bi im podjeljivao svoj blagoslov. To im je donosilo obilne duhovne plodove i uvijek je bilo popraćeno čudesnim događajima i izvanrednim ozdravljenjima.

“Otac Marko je apostol ‘savršenog čina pokajanja’, vjerni poslužitelj milosrđa i oproštenja, duhovni iscjelitelj Europe svoga doba, čudesni i strpljivi graditelj njezine slobode i jedinstva. Otac Marko spašavajući Europu politički, spasio je njezino kršćanstvo… Njegovo proglašenje blaženim, predstavlja čast za Crkvu i za civilno društvo. Odjeci njegova apostolskog žara i smione zauzetosti ostaju učinkoviti i u našim danima!” /Kongregacija za kauze svetaca, 1991.)

Upravo zbog ovih čudesnih događaja, svuda su tražili njegovu nazočnost. Posljednjih dvadeset godina života poduzimao je naporna apostolska putovanja po cijeloj Europi. Ona su uslijedila uvijek iz poslušnosti i na zahtjev poglavara Reda ili na izričito traženje sv. Stolice. Gdjegod bi boravio, okupljalo se oduševljeno veliko mnoštvo ljudi, u želji da čuju njegovu riječ i prime njegov blagoslov.
Na temelju naređenja iz Rima i carskih molbi, Marko iz Aviana morao je pohoditi carski dvor čak četrnaest puta, i aktivno sudjelovati u ratu protiv Turaka. U njemu je fratar bio u svojstvu papinskog delegata i apostolskog misionara.
Markova je velika zasluga oslobođenje Beča od turske opsade, 12. rujna 1683. Od 1683. do 1689. imao je i velikih vojnih uspjeha sudjelovanjem u pregovorima, obrani i oslobođenju: Budimpešte, 2. rujna 1686., Iloka i Beograda 6. rujna 1688.
U svibnju 1699. Markovo je zdravlje već je bilo jako narušeno i neprestano se pogoršavalo, tako da je morao prekinuti svaku aktivnost. U samostanu ga je 2. kolovoza posjetila carska obitelj, a onda i druge najslavnije ličnosti onog doba iz Beča. Apostolski nuncij Andrija Santa Croce osobno je bolesniku donio Apostolski blagoslov pape Inocenta XII. Fra Marko, primi sakramente bolesničkog pomazanja i obnovi redovničke zavjete.
U nazočnosti svoga prijatelja cara Leopolda i carice Eleonore, 13. kolovoza 1699., držeći u rukama križ, blago je preminuo.
Glas o njegovoj svetosti proširio se među suvremenicima, ali zbog različitih okolnosti, postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim uveden je tek koncem 1800-te godine. Nakon redovitog biskupskog procesa, 1912. papa Pijo X. pokreće apostolski proces, a papa Ivan Pavao II. proglašava proglašava ga 27. travnja 2003. blaženim.