BLAŽENI ANICET KOPLIN

Anicet Koplin rođen je 30. lipnja 1875. u Preußisch-Friedlandu (sada Debrznu) u provinciji zapadne Prusije (Westpreußen) u Njemačkoj. Mali Adalbert, ime koje su mu dali na krštenju, bio je najmanji od dvanaestero braće iz obitelji koja nije bila dobrostojeća i uzdržavala se od očeve radničke plaće. Adalbert, ili jednostavno Albert, kako su ga svi zvali, upoznao je također kapucine poznate u ono doba po svom društvenom apostolatu te je tako stekao neposredno iskustvo o njima u svojoj mladosti. Dana 23. studenog 1893. ušao je u daleki kapucinski samostan u Sigolsheimu u Elzasu (u Prusiji su svi samostani bili ukinuti) koji je pripadao Rajnsko-westfalskoj provinciji, uzevši ime Anicet (nepobjediv).
Na svetkovinu Uznesenja Marijina 1900. godine zaređen je za svećenika da bi zatim vršio svoju službu ponajprije u Dieburgu, a zatim kroz dugo vrijeme u Rurskoj pokrajini kao dušobrižnik za poljski narod. U kući je naime nešto naučio poljski, a kasnije ga je poboljšao osobnim zalaganjem u godinama studija, iskoristivši također jednom praznike kod svoje sestre koja je živjela u Poljskoj da provede neko vrijeme u poljskom okružju.
Temeljni preokret u životu oca Aniceta dogodio se 1918. u Krefeldu kada mu se obratiše sa zamolbom da se prihvati reorganizacije crkvenoga života i Reda u Varšavi. Prihvatio je taj izazov s velikim oduševljenjem. Nakon dugih godina carske vladavine, Poljska je zadobila svoju slobodu. No ekonomsko stanje bilo je katastrofalno, mnogi su osiromašili a obitelji su živjele u velikoj bijedi. Bilo je i velikih bogataš pa je otac Anicet postao posrednikom između tih dviju skupina. Ne tražeći ništa za sebe, odjeven u svoje siromašno redovničko odijelo i s otrcanim sandalama na nogama, uvijek ga se moglo vidjeti kako pješači ulicama Varšave proseći milostinju za svoje siromahe.
Kada otac Anicet ne bi obilazio okolo i prikupljao pomoć za svoje siromahe, sjedio je u ispovjedaonici kapucinske crkve u Varšavi. Svakog jutra počeo je ispovijedati sat prije mise i ondje bi ostajao čitav slijedeći sat, i tako ponovno uvečer kada se vratio u samostan nakon sakupljanja milostinje. Radije se bavio tom djelatnošću no propovijedanjem, koje mu je poglavar rijetko povjeravao zbog njegovog ograničenog poznavanja poljskog jezika.
Anicet Koplin je bio po nacionalnosti Nijemac. Nije to skrivao, čak ni onda kada se Hitlerova politika počela pokazivati neprihvatljivom. Kada je raspravljao sa svojom subraćom često je udarao šakom o stol govoreći o političkim zbivanjima u Njemačkoj. Nazirao je i shvaćao protukršćanski duh nacionalsocijalizma i njegovo demonski pogled na svijet.
Za Gestapo su kapucini i posebno otac Koplinski predstavljali smetnju. Na dan Uzašašća 1941. prvi put je odveden na ispitivanje. Pruski kapucin, bez straha i s velikom smionošću, kako je običavao, izrazio je vrlo teški sud: «Poslije onoga što je Hitler učinio u Poljskoj, ja se sramim što sam Nijemac». Može se smatrati da bi otac kapucin spasio svoj život da se je pozvao na svoje njemačko državljanstvo. Ali se ne čini, koliko nam je poznato, da je pokušao pribjeći tome izlazu, što bi uostalom bilo u suprotnosti s iskrenošću i duhom žrtve koji su karakterizirali njegovu osobu. Tako je 28. lipnja, dan poslije zračnog napada na Varšavu, uhićen zajedno s ostalih 20 subraće i zatvoren u zatvoru Pawiak. Razlog za uhićenje bio je taj da je čitao propagandne protu-nacionalsocijalističke listiće i da je izrazio misli protivne novom režimu.
Dana 3. rujna svi su utovareni na kola za prijevoz životinja i prevezeni u Auschwitz, gdje su primili ono po zlu čuveno prugasto odijelo i zatvorenički broj. Bilo im je oteto dostojanstvo osobe i bili su svedeni na broj kao i na tisuće drugih zatvorenika. Kako je otac Anicet imao 66 godina smješten je u dio za invalide, koji se nalazio u blizinu dijela logora u kojem su bili smješteni oni koji su bili određeni za pogubljenje. Ne znamo točno kakvo je nasilje i zlostavljanje podnio tijekom pet narednih tjedana, no to možemo rekonstruirati na temelju pripovijedanja koje su prenijeli preživjeli. Dana 16. listopada tamničari, nakon održanog kratkog suđenja, bacili su oca Aniceta zajedno s ostalim zatvorenicima u jednu jamu i po njima su prosuli živo vapno.
Nakon što je živio siromašno i vodeći brigu o siromasima, Anicet Koplin susreo se sa sestricom smrti u najvećem siromaštvu.